Stanovnici izbjegličkog naselja ,,Vruja”, kod Gusinja, već duži vremenski period jedino znaju za nevolje i bijedu. U naselju žive 63 familije sa 267 članova u krajnje nehumanim uslovima. Da je tako, svjedoči činjenica da godišnje i po više mjeseci nemaju struju, da je naselje preplavljeno smećem, jer je korito rječice Vruje nepročišćeno.
Da zlo bude veće svi oni pritisnuti su i problemom pasa lutalica, kojih, kako ističe Medo Kanjiža, predstavnik naselja, ima na čopore, među kojima i onih koji su veoma agresivni.
-Za nas je ovdje u zadnje vrijeme crno bez bijelog. Dok su bile samo izbjeglice, imalo se reda i znalo se šta i kako. Dobijala se pomoć, plaćala struja od strane Komesarijata za izbjegla i raseljena lica, ili drugih humanitarnih organizacija, i moglo se živjeti. Sad se prenatrpalo, a niko na na nas glavu ne okreće. Pomoći nema, struje nema veći dio godine, jedino je uključe pred izbore, a kad dođu računi ponovno isključenje i sve tako. Računi su i preko 5.000 evra po domaćinstvu, rijetko koji manje, pa ih niko ne može ni platiti. Pritislo smeće i psi lutalice da se disati ne može, a kad nema struje voda za sve potrebe grije se u kazanima kao u 18. vijeku. Za sve, što strahujemo od pasa lutalica i moguće zaraze. Od komunalne policije tražili smo da rade svoj posao, ali se oni ne oglašavaju. Ima nas bolesnih, gladnih i nemoćnih i prosto smo prepušteni sami sebi i sudbini. Iz ovog naselja ima samo jedno zaposleno, a mi koji primamo pomoć od 64 evra ne možemo ništa sa njom – kaže Kanjža.
U naselju je i Zoran Tomović, izbjeglica iz Peći, koji je kao i mnogi, bježeći i spašavajući glavu, ovdje našao probleme koji su ogromni. Bolest i nemaština ne dozvoljavaju, kaže, da čovjek odmori i mirno zaspi.
-Imao sam u Peći lijep život i imetak - u plodnoj metohijskoj ravnici, ali sve to je ostalo pusto da se ni doći tamo ne može, a kamoli šta iskoristiti. Poodavno nikakve pomoći ni od koga nemamo, a mora se živjeti. Ranije je bilo bolje. Dobijala se kakva takva pomoć u namirnicama, sredstvima za higijenu, odjeći i obući. Sad ništa, da se kraj s krajem ne može sastaviti. Sve što primam je oko 70 eura, a što ni ljekove ne može podmiriti. Za hranu uzmem malo hljeba i mlijeka, rijetko i nešto kuvano, jednom, eventualno dva put mjesečno. Kad se vrate dugovanja prodavnicama od to crkavice ništa i ne ostane – priča svoje muke Tomović.N.V.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.